Barokna skalinada koja s Gundulićeve poljane vodi prema jednoj drugoj, nazvanoj imenom velikog dubrovačkog fizičara Ruđera Boškovića, podsjeća da prema nekim etimolozima riječ barok dolazi od riječi školjka. Te prekrasne stepenice na kojima su svojedobno uprizoreni “Romeo i Julija” W. Shakespearea neodoljivo podsjećaju na skalinadu kojom se s Piazze di Spagna dolazi do crkve Trinita dei Monti u Rimu. Projektirao ih je 1738. godine rimski arhitekt Pietro Passalacque i njima se dolazi do isusovačke crkve Sv. Ignacija na koju se naslanja Collegium Ragusinum, znamenito isusovačko učilište.
Crkva sv. Ignacija ili Jezuiti, kako je Dubrovčani jednostavno zovu, djelo je glasovitog isusovačkog arhitekta i slikara Ignazia Pozzo koji je na njemu radio od 1699. do 1703. godine. Crkva je dovršena 1725. godine, a otvorena je 1729. Gradnja isusovačke crkve i kolegija započeta je uz pomoć ostavštine jednog isusovca iz roda Gundulića. Donator je umro prije nego što se počela raditi i projektna dokumentacija.
Collegium ragusinum nastaje zapravo zbog nezadovoljstva Dubrovčana talijanskim učiteljima s kojima su često dolazili u sukobe. Čim je postao poglavarom dubrovačke biskupske stolice, Beccadelli, rodom Talijan, inicira 1555. godine prve korake ka otvaranju isusovačkog kolegija. Ideja se ostvarila tek 1658. godine kad su se riješili brojni problemi sa zemljištem na kojemu su se, da bi se ostvarila ideja izgradnje kolegija i crkve, morale srušiti brojne kuće u ovom, nastarijem dijelu grada.
Ovaj kompleks predstavlja najljepši barokni kut u Dubrovniku, a po mnogima i cijeloj Dalmaciji, stoga ne čudi što za ovim prostorom kao inspirativnom otvorenom pozornicom često posežu redatelji na Dubrovačkim ljetnim igrama.