Duhovno oblikovanje i pripadnost Družbi Isusovoj

U obitelji Bošković vladalo je neka sabranost i iskren život po vjeri. Ruđerova majka Pavla odigrala je odlučnu ulogu u odgoju (otac mu je zarana umro). Bila je čvrsta žena i vrlo pobožna, a cijela obitelj jako usmjerena prema isusovcima. Tu duhovnu crtu poprimao je od najranijeg djetinjstva s ostalom braćom i sestrama i Ruđe (baš tako su ga zvali kod kuće!), pa nije čudo što je obitelj Nikole i Pavle Bošković rođ. Bettera dala četiri duhovna zvanja: Baro i Ruđer postali su isusovci, Ivan Dominik dominikanac, a sestra Marija redovnica. Ruđer je polazio školu u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku kao i njegova ostala braća. Odlikovao se bistrinom i velikom intelektualnom nadarenošću. Pokazivao je sklonosti i za duhovni život, pa je pošao u Družbu Isusovu, kamo je već krenuo stariji brat Baro. Tako je 1725. otišao u Rim te ulazi u novicijat na Kvirinalu. Za vrijeme studija u Rimskom kolegiju (»Collegium omnium nationum«) zadovoljan piše bratu u Dubrovnik (1731.): »Božjom milosti ne trebam drugo od vas doli vaših molitava i desi li mi se ikada zgoda da podnosim nedaće, smatrat ću se presretnim da uživam koji plod sv. Siromaštva i goli Križ Kristov za koji sam si preduzeo da ga slijedim«. U istom pismu nastavlja: »I budite uvjereni da sam tako zadovoljan sa svojim stanjem, da kada bih imao u svojoj ruci sva kraljevstva svijeta, sva bih pustio«. Godinu dana kasnije ističe želju »da se pokaže pravim sinkom sv. Ignacija«. Pokoravanje poglavarima i samozataja volje – to su oznake Boškovićeva ponašanja za vrijeme studija u Rimskom kolegiju, gdje je vladala strogost i disciplina u studiju i redovničkom životu. Uvijek je jako pazio da u svemu zavisi o volji svojih poglavara, što oni odrede. Nekoliko desetljeća kasnije napisao je: »Mnogo mi je koristilo moje ponizno i podložno držanje koje sam uvijek sačuvao«.

Glavni mu je posao u Vječnom gradu bio profesorska služba u Rimskom kolegiju, a nakon što je god. 1740. zaređen za svećenika, svoju crkveno-pastoralnu aktivnost Ruđer je vršio najviše u kolegijskoj crkvi sv. Ignacija: slavio je mise, katehizirao, propovijedao, ispovijedao. Na pokrajnom oltaru sv. Alojzija Gonzage služio je i svoju Mladu misu. Važnost koju je pridavao euharistijskom slavlju te sposobnost da se prilagodi, vidi se i po tome što je jednom zgodom celebrirao u nekom gostinjcu u Londonu za skupinu katolika, koji nisu imali misu već devet mjeseci (za misu je pribavio sve potrebne stvari).

Uvijek se ponosio Dubrovnikom, njegovom poviješću i kulturom. Sačuvao je govor svoga Grada svježim. No volio je i Italiju, napose Rim koji je oblikovao njegov duh, te je Rimski kolegij nazvao svojom »drugom domovinom«. A pred kraj života primio je francusko državljanstvo. No on se smatrao i stanovnikom Europe, u čijim je brojnim kulturnim središtima rado boravio. U tim gradovima našega kontinenta nije napredovao samo u znanosti, nego i upoznavanju umjetnosti, društvenog života i kulture općenito. Boraveći npr. u Flandriji, oduševljavao se tamošnjim slikarstvom, posebno sakralnim: zadivljen je u Antwerpenu Rubensovim Raspećem u crkvi sv. Valburge, a u katedrali Skidanjem s križa, koje je smatrao najboljim Rubensovim djelom. Upijao je umjetničke ljepote Rima i Italije, promatrao privlačnost Londona, divio se uzvišenim gotičkim crkvama Oxforda i Cambridgea, doživljavao otmjenosti Pariza, Beča, Varšave, Carigrada…

Družbi Isusovoj bio je vjeran do kraja, do njezina ukinuća 1773. godine. I nije ju želio napustiti ni onda kada je bilo jasno da će Red biti raspušten. Bila mu je ponuđena katedra na sveučilištu u Pisi, uz uvjet da skine isusovačko odijelo, no Bošković je to odlučno odbio. Volio je Družbu, ističući i mnogo godina poslije ukinuća da je u njoj, uz nedostatke i slabosti, prevladavao »opći duh čestitosti«. Boljela ga je papina odluka. Bio je uvjeren da je ukinućem isusovačkoga reda papinstvo lišeno svoje osnovne zaštite. Osobito ga je pogađao način na koji je Družba ukinuta. Boškoviću je jako stalo do ugleda njegova Reda i uvijek ga je nastojao podići i ne ugroziti. Osobito je pridonio ugledu Družbe Isusove u Engleskoj, gdje se na nju u to vrijeme nije gledalo sa simpatijama. Svojim boravkom na Otoku pomogao je da se mišljenje o isusovcima počelo mijenjati u pozitivnom smjeru. Bio je uvjeren da će ondje »sigurno učiniti znatne usluge katoličkoj vjeri i Družbi«.

Čovjek iskrene vjere

Bošković je bio čovjek čvrste vjere i pouzdanja u Boga. Jednom piše: »Lijepa li je, korisna li je u tisuću slučajeva Vjera čista i iskrena«. Kada je 1776. ležao bolestan, rekao je: »Neka Bog učini što hoće«. Životno geslo sv. Ignacija Omnia ad maiorem Dei gloriam dolazi kod Boškovića također do izražaja. God. 1782. piše sestri Anici: »Neka gospodin Bog učini sve, što bude bolje za njegovu slavu!« A zbog kuge koja je prijetila Dubrovniku, daje podršku: »Sveti vas Vlaho toliko puta čuvao, tako će i sad«.

U starosti je zabilježio: »Približava se sedamdeset godina, pa se treba spremiti na onaj dugi veliki put«. Razmišljajući o životu i smrti piše: «Sve to vrlo pridonosi za očuvanje jednoličnosti i smirenje stanja duše i dovodi do nekog prezira svih ljudskih stvari, svih događaja razne vrste; lakše se odatle prelazi na kontemplaciju apsolutne vječnosti koju su poslije smrti očekivali mnogi filozofi a mnogo sigurnije i bez opasnosti da se varamo očekujemo mi kršćani za koju možemo spremiti ili stanje sretno ili bijedno po volji i o čemu jedinomu treba da brinemo i na nju samo pogled upiremo«. Misao na smrt nije ga uznemiravla. »Za očuvanje života, misleći kao filozof, ne bih priznao drugih motiva do li odredaba Vrhovnog bića, našega Gospodina […] Dobro znam da me više od svega drugoga progone pred Gospodinom Bogom moje krivice, ali znam i to da se pri kažnjavanju Gosp. Bog većinom služi prirodnim sredstvima i ne mogu lako da se navedem da vjerujem da je red u prirodi tako stalno poremećen da mene zbuni«. I kada je bio u teškoj životnoj krizi pred kraj života, vjera mu je mnogo pomagala da sačuva život. Konačno je primio i bolesničko pomazanje, što mu je dalo duhovnu snagu prije odlaska s ovoga svijeta.

Vjeru u Boga izražava i kao filozof. U svom glavnom djelu Teorija prirodne filozofije, svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi, u Dodatku O duši i Bogu, Bošković zanosnim riječima upućuje na »Vrhovnog Tvorca Prirode«, biće izvan svih pojava. »Što se tiče Božanskog Tvorca Prirode, moja teorija izvanredno osvjetljuje i potrebu da On bude posvema priznat, i Njegovu vrhunsku moć, mudrost i providnost, što sve u nama izaziva najponiznije poštovanje i ujedno zahvalnost i ljubav; te posvema otpadaju ništavne sanjarije onih koji misle da je svijet slučajno nastao, ili da odvijeka postoji sam po sebi upravljajući se po nekim svojim nužnim zakonima«. Iz apsolutnog dinamizma Bošković je izvukao onto-teologijsku posljedicu ustvrdivši odvažno da je Bog sila: »Potrebna je beskonačna sila Vrhovnoga Tvorca koji izabire jednu od onih beskonačnih kombinacija«. Ističe da slobodu stvaranja (nasuprot determinizmu i nužnosti) ima »beskonačni Tvorac koji nadvladava beskonačnu nedeterminiranost«.

To Vrhovno biće ulazi i u Boškovićeve rasprave o posljednjim mehaničkim pitanjima i u temelje nekih osnovnih pojmova. Nalazi se i u određenju (determinatio) u njegovoj teoriji privlačnih i odbojnih sila. Također osnovno mehaničko »načelo ustrajnosti« stoji »jedino do slobodne neke volje Vrhovnoga Tvorca Prirode«. Za svemirsku gravitaciju naš se Ruđer priklanja stavu da je to slobodni zakon koji je »utvrdio Vrhovni Tvorac Prirode dok je osnivao svijet«. Vrlo se protivio materijalizmu, kritizirajući neke koji su se služili njegovim mislima da brane svoj materijalizam.

Zaključak

Duhovni profil Ruđera Boškovića sjaji svojom veličinom i snagom do danas. Kao znanstvenik koji spada među europske divove, svoj identitet prima on u prvom redu preko osobne religioznosti i pripadnosti Družbi Isusovoj. On je bio i ostaje jedna od najblistavijih zvijezda koje su se rodile na hrvatskom tlu. Zato nas ova 300. obljetnica Boškovićeva rođenja potiče da kao pojedinci i kao narod s poštovanjem i zahvalnošću obnovimo spomen na tog velikana svoje povijesti.